* * *
Nakon svih promjena i svjesnosti o uzaludno prokockanom
vremenu, novonastalo unutarnje ustrojstvo postavlja si neka čudna, nepoznata
pitanja; pitanja uzrokovana probuđenom svijesti, novim shvaćanjima i novim
odabirom i količinom spoznaje proisteklom iz saznatog. A znanje, ili nešto što
bi se moglo prizvati tim imenom, može vrlo ugodno, ali i neugodno iznenaditi;
ugodno time što poput krune proživljenih zbivanja i razmišljanja ipak na kraju
izroni pokoji zaključak koji se može svrstati u kategoriju znanja. Ili
shvaćanja kao dogradnje vlastite osobnosti, vlastitih pogleda na Svijet i
shodno tome vlastitih mjera opreza da se dogođeno opetovano ne ponavlja.
Ali,
nažalost, može iznenaditi i neugodno: mišlju o prolazećem, i mišlju o
izgubljenom! Sažeto – mišlju o prolazećem životu poput kolica na nizbrdici po
čas ravnom čas vrlo neugodno izboranom kolotragu vremena. Prolazno, izgubljeno,
neponovljivo, pojmovi su poput onih kockica koje slažemo na obnovljenu
strukturu građevine vlastitog JA. No, vrijeme kao saveznik i ne uvijek kao
netko tko nam podmeće klipove pod noge u čitavu priču ipak unosi laganu dozu
smiraja; ipak život teče dalje, kakav je – takav je, nema svrhe razbijati glavu
gore navedenim pojmovima već valja ići dalje, tražeći novu nizbrdicu imajući na
umu da je ipak život samom sebi svrha.
Ili –
izgubljenom. No, pritom mi se na misao lijepi pojam "neponovljivo"
poput sjene koja se vuče za Suncem obasjanim likom; ali, ukupan zbir shvaćanja
proisteklih iz posljednjih događaja opak pojam izgubljenosti odvaja od
neponovljivosti. Izgubljeno je izgubljeno, propušteno, prokockano, nešto što je
isteklo i iscurilo poput finog pijeska iz dlanova nedovoljno priljubljenih
jedan uz drugog. No, izgubljeno je samo odrazna posljedica pamćenja, mašte i
sjećanja; izgubljeno se sagledava iz aspekta prošlosti, iz pogleda
proživljenog, kao direktna posljedica pokajničkih sjećanja na događaje koji su
u kontekstu proteklog vremena mogli krenuti drugačijim putovima, sa drugačijim
slijedom zbivanja i dodirnih linija sa sadašnjošću. Stoga, kao najbolji (i
jedini mogući) lijek protiv balasta izgubljenosti u čitavom spektru definicija
najsigurnije je posegnuti za zaboravom. Ali, zaboravom kao posljedicom
namjernog izbjegavanja dodira onih područja sjećanja u kojima se neželjeni
događaj smjestio, a ne tek pokušajem obistinjenja puke fraze "želim
zaboraviti" i pritom zavaravati samog sebe pomislima da će dolazeće
vrijeme i događaji sami po sebi izbrisati neželjene posljedice. No, vrijeme je
najbolji lijek, ali vrijeme se mora proživljavati, zajedno sa svim posljedicama
nastalim od prizivanja neželjenih vizija koje se potaknute pregrštom događaja
nepozvane pojavljuju na poljanama stvarnosti i sadašnjosti.
No, kao
ključni faktor u postizanju željenih smjernica prema vremenu koje tek treba
proživjeti bez opterećenja iz vlastite prošlosti, javlja se pojam koji se zove
balans. Ravnoteža. Ili slično, no pravilniju riječ pronaći ne mogu. Naime,
upravo događaji koji nas potiču za zaboravom u svijest nam unose i nova
iskustva, nove zaključke i novo znanje. Ali, upravo se u novonastalim pojmovima
mora pronaći ravnoteža između odavno shvaćenog, upravo shvaćenog i onoga što
očekujemo u vremenu koje dolazi; samo u ispravnim zaključcima osnovanim na gore
navedenim činjenicama možemo smireno krenuti putovima poimanja i shvaćanja
znatno olakšani zdravim razumom odbacujući preteški teret nepoželjnih događaja.
I kad se
pomirba ostvari među poimanjem, znanjem i realnošću, na površini tek umirene
svijesti poput otpada nakon brodoloma ostaju plutati neka nova, neodgovorena
pitanja. Osim već otrcanog "što i kako dalje?", našto nema značaja
davati odgovor prije nego neki novi događaji krenu nekim svojim novim tokom,
neka pitanja daju povod za razmišljanjem, sagledavanjem i traženjem odgovora.
Primjera
radi: pošto se volim izražavati u kockicama, tj. prikazivati unutarnje
ustrojstvo znanja i shvaćanja poput neke građevine od silnog broja raznovrsnih
i raznobojnih kockica, odnosno sitnih spoznaja stečenih tokom vremena i
naslaganih u građevinu vlastite osobnosti, otvara se prostor za novu misao:
dobro, ako već personificiram znanje u građevinu, što je sa prostorom u kojemu
ta građevina stoji? Što taj prostor predstavlja? Što je u stvari to? I čemu
služi i od čega se sastoji???
Pitanja.
Naoko besmislena, da ne iznesem izraz "glupa", ali… Crv sumnje i
nelagode uzrokovan već samom pojavom pitanja pokreće strukturu svijesti tražeći
odgovor. I, nažalost, sama potraga odgovora vremenom pokazuje da pitanje nije
nimalo besmisleno ili jednostavno! U stvari, na vidjelo dolazi viđenje svrhe
odgovora, odgovora koji je nejasan i još je daleko, ali njegova bit leži upravo
u cjelovitosti, širini i dubini definicije koja lagano nastaje poput biljke kad
začne svoj rast od sjemenke. A tek plod donosi zaključak.
Teško?
Komplicirano? Nepotrebno? Opterećujuće? Misli su čitatelja koji pokuša shvatiti
svrhu ovog štiva, ali ne čudim se. Ista pitanja kolala su vlastitom sviješću
pri samoj pomisli da takvo pitanje postoji, a kamoli kad je tek počela potraga
za odgovorom. Ali, sam put potrage, već uhodan kroz tolike godine, ako ništa
drugo tek onda zbog vlastite zadovoljštine traži i traži, gura naprijed krčeći
put kroz poznato i nepoznato očekujući sliku odgovora. Možda i osobni ego
uzrokuje neviđenu upornost u toj bespotrebnoj potrazi ali, da ne zbunim
neupućene, nije riječ o egu egocentrične osobe koja tvrdi da je uvijek u pravu
već o unutarnjem egu rođenom u svijesti, egu koji traži odgovore boreći se
protiv onog dijela osobnosti koji takve pokušaje smatra ćoravim poslom i uzalud
utrošenim vremenom. Ustvari, upravo unutarnji ego daje upornost u
konfrontacijama osobnog duha, poimanja i namjera, i jedino nas on dovodi do
nekog nivoa znanja i shvaćanja, što opet od nas stvara razliku prema Svijetu
koji do takvih pomisli nikada nije došao.
No, da se
vratimo pitanju. Uz malenu opasku: uz čitavo bogatstvo riječi u našem jeziku i
pregršt fraza i pojmova koji se mogu sklopiti koristeći njegovo bogatstvo, za
većinu poimanja vezanih uz ustroj vlastite svijesti pravilnih i jednostavnih
izraza jednostavno nema. Zato se i služim raznolikim poredbama, našto moram
upozoriti potencijalnog čitatelja ali i samog sebe, da se pri čitanju ne
zapletem u pitanju "što sam ipak mislio time reći?". Poredbe izražene
riječima "kockice" i slično neka ne zbunjuju, niti neka ne služe kao
okidač za pitanja tipa "a zašto baš kockice"? Pametniju riječ uz
čitav spektar zemaljskih pojmova nažalost ne mogu pronaći.
Dakle,
kockice su sitni građevni elementi pojedinih zaključaka, iskustava i znanja
stečenih kroz život. I pomoću njih gradimo vlastiti JA, vlastitu osobnost itd.
I uz uslov da ih pravilno poslažemo vremenom iz njih izrasta vidljiva i
opipljiva građevina koju izvanjski svijet opaža kao karakter, ponašanje,
osobine, inteligenciju… ( Što opet ovisi o individualnim mogućnostima
izražavanja i komunikacije ). I da u opisu izbjegnem otrcane fraze tipa
"takvi smo kakvim nas smatra okolina ili kakvim se prikazujemo" što
nema blage veze sa stvarnošću kakva bi ona uistinu trebala biti, sažeti ću
priču tek na postojanje takve građevine. I točka. No, bit pitanja je u nečem
drugom: ako već postoji takva građevina, u čemu se nalazi? U kakvom je
prostoru? I što je taj prostor? Što on predstavlja?
Uglavnom
ne čitam ono što pišem dok nije potpuno napisano, pa je tako i sada. Ali, mogu
zamisliti koliko bi čitatelja već ovdje odustalo smatrajući me ekscentrikom,
ili najblaže rečeno "nenormalnim". Znam da je komplikacija direktna
posljedica nerazumijevanja, ali… idemo dalje. Svrha ovoga je da bude napisano.
A na čitatelju je da odluči da li će čitati dalje, ili samo mahnuti rukom
poveden vlastitim egoizmom i mišlju "o čemu to ovaj drobi"???
Ako ovo
netko čita, znači da je znatiželja ipak pobijedila egoizam. Srećom!
Prostor.
Fizička pojava u tri dimenzije. Duljina, širina i visina. I kakve sad to veze
ima sa sviješću i osobnošću, nameće se pitanje? Pa zar nije ta definicija za
nekog polusenilnog profesora koji svoje životom stečeno znanje o matematičkim
definicijama uporno usađuje u generacije učenika željnih svega drugog osim
njegovih gnjavaža? Ali, prostor može biti i imaginacija, zamišljen dio samog
sebe omeđen trima već izrečenim dimenzijama. No, što je tu duljina, širina,
visina? I o čemu ja to uopće pričam?
Ako je
vlastita svijest skupina svih znanja i iskustava, složenih poput kockica, tada
je prostor u kojem se ona nalazi… sama svijest! Pa to je vidljivo iz prethodne
rečenice. Ali, što je to svijest? Što ona predstavlja? I kakve to plohe
sačinjavaju svijest omeđujući prostor o kojem nikako da počnem razumnije
pisati?
Ovako: ako
je duljina svijesti pojam koji se zove prirođena osobnost, tad je širina svijesti,
ili bolje rečeno dubina svijesti naša mogućnost da jednostavno želimo tražiti
odgovore na pitanja koji su drugima nepotrebni, nejasni i uzaludni. No, da
razjasnim, po tim zaključcima ipak nema ljudi koji nemaju duljinu i širinu
svijesti jer osobnost posjeduje svako i uzrokovana je samim postojanjem, tj.
Životom, a kod svakog individuuma ipak se javljaju pitanja o svrsi i namjeni
života, ako o ni o čemu drugom onda tek o budućnosti. A treća dimenzija, visina… ona daje veličinu
prostoru. A sačinjava ju, nažalost, upravo naš egoizam, upornost i želja da
budemo drugačiji od drugih, da ne velim "pametniji", superiorniji…
No, ta osobina nije nužno zla ili pokvarena. Ipak služi za formiranje vlastite
osobnosti, za pokretanje upornosti koja u konačnici rezultira borbom za
vlastitu spoznaju, a nakon toga i odabir željenog cilja ili ciljeva i putove
prema budućnosti. No, da ta treća dimenzija ne bi po samoj svojoj gore
navedenoj definiciji ispala negativna, uz sve nabrojeno treba dodati i
upornost, ali i sve osjećaje poput ljubavi, mržnje, iskrenosti… koje u
kolopletu sa vlastitim egoizmom i vlastitim sposobnostima određuju smjernice
svih naših djelovanja.
I tako,
kad zaokružimo priču o svijesti umetanjem znanja i iskustva u prostor koji
sačinjava sama naša osobnost, tek tad dobivamo trunčicu jasniju predodžbu i
odgovore na pitanje: zašto smo u pojedinim životnim situacijama postupili ovako
ili onako? Zašto smo postupili "krivo" ili neispravno?
Odgovor je
u nama samima. Zato jer smo takvi, takvima smo izgrađeni i takvima smo se sami
izgradili. I ako pronađemo kompromis između vlastitog JA, tj. onog što bi
željeli biti i čitave pregršti životnih iskustava, tek tad nam pogled postaje
bistar u oba smjera: i prema prošlosti i prema budućnosti! Prema prošlosti:
postajemo svjesni razloga nekih događaja ili vlastitih odluka za koje dotad
nismo imali objašnjenja, a prema budućnosti jer se u nama utvrdila želja da se
takovi događaji više nikad ne ponove.
Zanimljivo
je da nam većina temeljnih shvaćanja vrlo rano dolazi u svijest! Npr.
neponovljivost. I neki put nam takvi pojmovi postaju životni moto, pa čak i
životni pokretač, a da uopće nismo svjesni pravilnog značenja samog pojma. A
zašto? Jer se uz to pojavljuju i ostali pojmovi, poput "bit je u
jednostavnosti"… I taj pojam nam ugušuje formiranje odgovora na druga
"jednostavna" pitanja čineći nas slijepima i zatvorenima u krug
"jednostavnih" definicija, kojima zadovoljavamo vlastitu radoznalost.
I kad previše "jednostavnih" odgovora zapne na rješavanju nekog
važnog i dotad nesretnutog životnog pitanja, u većini slučajeva postupimo
neispravno koristeći se upravo primitivnim i prejednostavnim šablonama kojima
želimo stvoriti smjernice za rješavanje problema ili za ostvarenje ciljeva u budućnosti.
Upravo je
pojam jednostavnosti najveća kočnica razumu. Ne sama jednostavnost, koliko
odabir zornog kuta sa kojega se promatra. Ako se na jednostavnost gleda kao na
definiciju temeljnih životnih pojmova koji su toliko jednostavni da je i
njihova definicija jednostavna, dolazimo do velikih pogrešaka i
samozasljepljenja pri pokušaju razjašnjenja nepoznatih definicija. Po drugoj
strani, ako pretjeramo u pokušajima definiranja gore navedenih pojmova, tada se
uljepljujemo u vlastitu mrežu bezbrojnih niti koje tvore međusobne veze u
definicijama pojedinih pojava, a koje su većinom nepotrebne i opterećujuće u
zdravom i realnom rasuđivanju.
Zašto? Pa
zar nam logika ne govori drugačije? Zar nije upravo sva bit u znanju, shvaćanju
i pronalaženju odgovora?
Ne.
Pretjeranim čeprkanjem po određenim pojmovima, istini za volju, postajemo
svjesniji njihove složenosti i filigranske strukture, ali i samo znanje koje je
potrebno za određeni pojam ima svoje granice. Prelazak te granice samo dodatno
opterećuje, zatrpavajući nas pregrštom pojmova koji nam ipak u budućim
vremenima neće ničemu služiti. A uz uvjet da je takvih pojmova više… i sama
potraga postaje prenaporna, crpeći sve više i više energije iz nas da bi u
konačnici shvatili da je većina potrage za odgovorima provedena bespotrebno,
opterećujuće i uzalud.
I u znanju
postoji balans: balans između potrebnog, shvaćenog i onoga što se može
shvatiti. Netrebamo postajati eksperti za ljubav, tražeći i najsitnije definicije,
da bi voljeli: dovoljno je znati što je ljubav, kako je iskoristiti, kako je
uzalud ne utrošiti i kako izbjeći sve moguće zamke vezane uz nju. Pojam
"ljubav" uzeo sam kao jedan od bezbrojnih primjera.
* * *
