Razigrane sunčeve
zrake šarale su lokvicama svjetla po visokoj travi omeđenoj uspravnim,
nepomičnim stablima. Guste, granate krošnje nadvile su zeleni pokrivač nad
pitomu čistinu usred stoljetne šume. Vrućina ljetnog dana šuljala se stazama i
udolinama, no neprimjetni šušteći lahor nosio je ugodnu svježinu čineći stvarnost
bezbrižnom i opuštenom.
Iznenadna cika i
šum sitnih nožica u trku po lisnatom pokrivaču na tren zaustavi pjev
nevidljivih stanovnika zelenih visina. Tri male lisice zaigrano su trčkarale
zaraslom stazicom i poskakivale oponašajući roditelje u lovu za nevidljivim
plijenom.
- Uhvati me, Brzi!
- ciknula je Malena i nestala u grmlju. Za njom u trenu potrči Brzi, dok ih
Crveni samo otprati pogledom, nezainteresiran za beskorisnu utrku.
Malena je trčala
nesigurno preskačući grbavo korijenje i izdanke mladih stabalaca izniklih na
stoljetnoj stazi, dok je Brzi, najstariji i najbrži, skrenuo u gustiš u namjeri
da samo njemu poznatim putem sustigne Malenu i iznenada iskoči pred nju.
Trk se pretvori u
hod i umor u nejakim nožicama natjera Malenu da stane. Spustila je kitnjast rep
na travnatu prostirku i zadihano se osvrnula oko sebe.
- Brzi! - uzviknu, no
dašćući glas preleti tek do obližnje grmljem obrasle uzvisine.
- Brzi, Crveni! -
pokuša ih dozvati još jednom, no odustane shvativši da osim cvrkuta šumom vlada
teški, olovni muk. Malena se osvrne i shvati da se nalazi na nepoznatom mjestu,
velikoj čistini presječenoj širokim, blatnjavim putem. Čudni mirisi i zvukovi
prostrujiše tijelom i Malena u trenu skoči u zaklon obližnjeg širokim i gustim
listovima obraslog grma.
- Gdje sam?
Tišina je vladala
proplankom. Malena osjeti kako ju ispunjava strah tjerajući bezbrojne ledene
trnce umornim tijelom i lagano legne na neurednu hrpicu lišća prekrivenu
prašnjavom paučinom. Vrijeme je lagano prolazilo kraj nepomičnog tijela, no
tišina se stopila s bojažljivim pogledom usmjerenim prema izrovanom putu.
Čekala je i čekala, mirisala zrak i osluškivala i najmanji šušanj, no kotlinom
je vladao neobičan mir.
- Izgubila sam se.
Malena shvati da
čekanje postaje uzaludno i da se mora vratiti roditeljima. No teško je
skupljala hrabrost za izlazak na čistinu, i svaki pokušaj izlaska iz skloništa
završio bi tek laganim trzajem tijela okovanog oprezom. Iz daljine se začu
šuškanje koraka, i poznati miris lagano prostruji dolinom.
- Brzi! - Malena
neoprezno iskoči iz grma i okameni se na mjestu. Pred njom je stajao stari
lisac crne guste dlake, ledenog pogleda i lagano otvorene čeljusti okrunjene sa
dva bijela, oštra očnjaka.
- Što radiš tu?
Ukočenih nogu i
preplašenih očiju Malena smogne snage tek da spusti pogled prema suhim
grančicama polegnutim po tratini.
- Pitam te, što
radiš tu? - ledeni glas odzvanjao je zgrčenim tijelom poput vodopada na velikoj
stijeni. Malena podigne pogled i oči se zastakle od straha.
- Tko si ti? - upita
lisac podižući veliki rep obrastao gustim, zagasitocrvenim krznom.
- Ma...Ma...Malena.
- piskutav glasić jedva dospije do lisca.
Znala je. Iako ga
nikad nije vidjela, znala je da stoji pred Crnom Lisicom, učiteljem mudrosti
koji se odavno povukao u duboku šumu i ne pušta nikog u blizinu. Nakon odlaska
nitko ga nije vidio, a rijetki znatiželjnici koji su krenuli u potragu za njim
nikad se nisu vratili.
- Malena, znači. A
što tražiš ovdje? - glas postade topliji, što ohrabri Malenu i ona smjesta
odgovori:
- Ništa. Izgubila
sam se.
Lisac se zamisli
nad odgovorom, pogleda nježnu i nevinu lisicu i spusti pogled.
- A znaš li tko sam
ja?
- Znam. Ti si Crna
Lisica. Učitelj...
- Dosta! - oštro je
prekine pokazujući oštre očnjake. - Ja sam Crna Lisica, i čekam druge lisice da
im rasparam utrobu i napijem se krvi iz umirućeg srca!
Hladan, mukli glas
i lice bez izraza udariše u Malenu poput teškog malja i strah joj izvuče snagu
iz dršćućih nogu. Suze potekoše niz nježno, paperjasto krzno ispod ukočenih,
pretopljenih očiju.
- Ne boj se. Neću
ti ništa. Bježi.
Malena ostane na
mjestu poput stoljetnog mračnog panja.
- Bježi!
Oštar glas odbije
se od udaljene uzvisine, no Malena se ne pomaknu. Lisac spusti uši prema
zatiljku i izravna rep, isceri zube i ljutito puhnu. Malena je gledala nekud u
daljinu, plakala i iznenada upitala:
- Zašto si takav?
Jecajući piskutav
glasić u trenu istjera zlobu sa liščevog lica.
- Kakav to?
- Pa... takav -
šaptala je kroz plač - sam, čudan, nikoga ne želiš kraj sebe... Ne želiš nas
učiti...
- A što da vas
učim?
- Ono što si učio
nekad. Pričao mi je tata da si...
- Bilo pa prošlo. -
odbrusi lisac. - A jesi li ti pitala tatu ili bilo koga zašto više ne učim?
- Ne. - odgovori
zbunjeno. - Nisam, samo znam da si...
- Otišao.
Lisac pogleda
prema rijetkim, svilenim oblacima koji
su plovili plavetnim otočićima među zelenim krošnjama.
- Da, otišao...-
ponovi blago. - Ali, nisu ti rekli da su me oni otjerali.
- Kako? - zbunjeno
će Malena.
- Ugrizli su me.
Nisu vjerovali onomu što pričam. Nisu vjerovali onomu što traže od mene.
- A što to?
- Eh, dijete
maleno...
Lisac pogleda
Malenu sa sjetom u umornim očima. Malena se ohrabri razgovorom i bojažljivo
koraknu prema liscu.
- Nauči me.
Lisac se trznu i
Malena se prestraši te odskoči u stranu. Pogled je postao bolan, i sjena tuge
prekrije staro, izmučeno lice.
- Što da te naučim?
- Mudrost! - hrabro
izusti Malena i stane pred umornog lisca.
- A znaš li što je
mudrost?
- Pa...ne znam.
Mislim da je to znanje o...o...o svemu.
- O životu. -
nadoveže lisac podižući pogled.
- Da. O životu.
Htjela bi znati sve.
- I što želiš
znati?
- Paa... - zbuni se
Malena, - htjela bi znati što je život i kako ću živjeti i što me sve čeka...
Lisac se uspravi.
Odmjeri je od glave do repa i nakrivi glavu.
- I kad dobiješ znanje,
što ćeš s njim?
- Znati ću sve.
Živjeti ću s tim i bit će mi lijepo.
- Sigurno će biti
tako? - upita lisac lukavim glasom.
- Da - veselo
odgovori Malena zanesena maštanjem i iščekivanjem.
- I ništa više ne
želiš od mene?
- Ne.
- Priđi bliže, dat ću ti mudrost.
Malena hrabro
pristupi liscu nasmijana i sretna što će svima reći da je bila kod Crne Lisice.
Nagli trzaj, kratki cijuk i beživotno tijelo sruši se na tratinu prošaranu
crvenim kapljicama. Lisac odmjeri zgrčeno tijelo, tužno spusti pogled i krene
prema obližnjem gustišu.
Sunce je lagano
zalazilo prema udaljenom horizontu. Ptice su slijetale u gnijezda spremajući se
na počinak. Još jedan ljetni dan bližio se završetku.
