Ledeni
zimski zrak ulazio je kroz nepravilan ovalni otvor u široku i mračnu
prostoriju. Lelujavi plameni jezici stvarali su dojam sablasne živosti po
pocrnjelim zidovima. Izlomljeni glasovi odzvanjali su pećinom poput pšeničnih
zrna kad padaju u mlinski kamen.
U sredini
prostorije koju je nekada davno izdubila voda bilo je vrlo živo. Maleni oganj i
mnoštvo spodoba bijahu pridošlice, no pećina osta ravnodušna prema nezvanim
gostima.
- Dajmo,
dajmo već jednom! Što se čeka!
Gromki
glas lomio se hodnicima. Bila je to Zavist, najglasniji uljez u pećini, za
čijim glasom se uvijek začuo prolom odobravanja.
- Čekaj da
se svi okupimo. – smirenim glasom odgovori Zlo. Sjedilo je u kutu prostranog
hodnika i mrkim pogledom odmjeravalo Mrvicu.
- Koga?
Koga još nema? – ljutito nastavi Zavist, i naceri se prema Zlu.
-
Nedostaju Pakost i Jal. – uzvrati Laž.
- Ma što
će nam oni? Zašto ne počnemo bez njih?
Pećinu
ispuni žamor dodatno pojačan akustikom prostora. Desetak glava okrene se prema
Zlu u napetom iščekivanju. Zlo, shvativši situaciju, ljutito pljucnu na vlažan
pod i držeći se rukom za istureni kamen lagano ustane:
- Čekamo
još malo. Ako se ne pojave, počinjemo.
Val
odobravanja prostruji masom. Samo se Mrvica sa prestrašenim izrazom u očima
podigne sa kamena na kojem je sjedila. No, grubim i debelim užetom omotane noge
ne mogaše učiniti ništa do laganog skakutanja.
- Sjedi! –
zareži Samoća i Mrvica kao pokošena sjedne na izlizan, kameni pod. – Kud si
krenula?
- Nikud –
uzvrati bojažljivim glasićem, našto se Samoća još više razjari i skoči pred
povijenu Mrvicu:
- Ti ćeš
meni prkositi? – zaurla Samoća i nogom udari Mrvicu po trbuhu, našto se Mrvica
sklupča i bolno zajauknu.
- Smiri se
– opomenu je Zlo. – Bit će vremena i za to.
Samoća
ljutito puhnu prema nepomičnoj Mrvici. – Jedva čekam – procijedi kroz zube.
- A da mi
počnemo? Gladna sam – javi se Nevjera.
- I ja! –
doda Mržnja stišćući oštar, šiljati kamen i odmjeravajući Mrvicu.
- Evo nas! – začu se glas sa ulaza u pećinu. Bijahu to Jal i
Pakost, još od malih nogu nerazdvojan par. Ušavši u dvoranu začu se veseli
žamor odobravanja. Kucnuo je čas.
- Mogu li vam se pridružiti? – iznenadno pitanje prouzroči
potpuni muk. Od palete zvukova osta tek šum tkanine kada se prisutni okrenuše
prema ulazu.
- No? – znatiželjno lice okruženo bujnom, neurednom kosom i
tijelo umotano u smeđi ogrtač posta predmetom upitnog čuđenja prisutnih u
dvorani. Tren tišine pretvori se u minutu – dvije, što pridošlica iskoristi i
laganim okretom glave odmjeri sve prisutne u dvorani.
- Tko si ti? – bezbojnim pitanjem Inat probije led
kratkotrajne tišine.
- Ja sam
obični lovac, i vidio sam svjetlo…
- Lovac? – zažamori skupina, našto se
istaknu Samoćin glas: - Ne, nije to On. On bi bio puno viši, jači i opakiji…
- Koji On?
– upita lovac ne skidajući smiješak sa lica.
- On! –
uzvrati Samoća. – Onaj koji je dobio plameni mač i ganja zlo po cijelome
Svijetu…
- Pardon,
ganja ono što nevalja, a ne samo mene – prekine je Zlo.
- Da, da –
hihotanje prostruji dvoranom. – I on nam je najljući neprijatelj.
- A što vi
tu radite? – znatiželjno će lovac i koraknu u dvoranu.
- Čekamo
jelo. Večeru.
- Aaa, što
imate za večeru? – lovac laganim korakom priđe Mrvici.
- Nju –
uskliknu Mržnja uperivši kamen prema nepomičnoj Mrvici. Lovac zastane, i lagano
čučnu kraj mrvičine glave umrljane pijeskom i krvlju. Tad spazi vlažna jezerca
oko nepomičnih očiju i začu tih, gotovo nečujan jecaj.
- Pridruži
nam se – oglasi se Zlo, našto prisutni potvrdno kimnu glavama.
- Hvala na
pozivu, baš bih mogao. – zahvali se lovac. – A, kako ćete je pripremiti?
-
Jednostavno, - odgovori Zlo. – Živu ćemo je raskomadati, pa svako sa svojim
dijelom nek čini što hoće.
- Tako je
– doda Mržnja i visoko uzdignu oštar kamen, našto se pećinom razlije
gromoglasan poklič odobravanja. Mrvica okrene glavu ustranu.
- A tebi
kao gostu pripada dio koji sam odabereš.
- Hvala, -
uzvrati lovac, - ali ja bi nešto drugo učinio, ako može.
Pećinom
zavlada muk.
- Što to?
– začuđenim glasom upita Zlo.
- Ako mi
dozvolite, osobno bih je ubio i raskomadao. – lovac pokaza put Mrvice.
Plima
olakšanja izmami žamor iz gomile.
- A to…-
sa olakšanjem će Zlo. Okrene se i uzdignutom rukom umiri gomilu.
- Što
mislite, može?
- Može! –
odgovoriše prisutni gotovo u glas. Lica se ozariše radosnim osmjehom i lovac
uhvati Mrvicu i grubo je podigne sa poda.
- Nož! –
obrati se Mržnji i ispruži ruku.
- Molim? –
zbunjeno će Mržnja, našto lovac kimnu prema šiljatom kamenu u njenoj ruci.
- Aaa, to!
– sa olakšanjem će Mržnja. – Izvoli. Iskoristi ga najbolje kako znaš.
Lovac krene prema ulazu vukući
premorenu Mrvicu. Stane pred povišeni kameni plato ispred samog ulaza i podigne
kameno sječivo u zrak. Mrvica ispusti bolećivi uzdah i jedno nečujno "
nemoj, molim te…"
- Želite
li večeru? – upita lovac.
- Da. –
uzvrati nekolicina.
- Želite
li veselje? – urliknu lovac.
- Da! –
uzvrate prisutni.
- Želite
li radost?
- Da!
Mrvica
opusti tijelo i samo je lovčeva ruka sprječavala da se izvali po kamenju.
- Želite
li vidjeti zlo?
- Daa! –
pećina je odzvanjala radosnim povicima razdragane mase.
- Zbilja
želite vidjeti zlo?
- Daaa!
- Tada ću
vam ga i pokazati!
Lovac
zamahne oštrim kamenom i debeli konopi skliznu sa mrvičinog tijela na vlažan,
kameni pod. Zatim ispusti kamenu oštricu i ruku zavuče pod debeli, platneni
ogrtač. Pećinom je vladao neprobojan muk, i desetine raskolačenih očiju
zbunjeno su promatrale prizor.
Lovac
izvuče ruku ispod ogrtača i žarki plamen sječiva osvijetli dvoranu.
