More.
Nemirna ploha modrobijelih odsjaja i šumnog ritmičkog žuborenja po šiljatim
stijenama. Miris soli, miris borovine, miris beskraja. Smirujući zvukovi,
gotovo opojni, obavili su zamišljenu spodobu nadvijenu nad malom lokvicom
umirene vode. Kao da je žalila za djelićem mora zarobljenim u valovima
izglačanoj pukotini, nesvjesna promjene koja će se zbiti za tek nekoliko sati,
dolaskom mjeseca. I plime.
Ta spodoba
bio sam ja. Zamišljen i zagledan očima nepostojećeg prolaznika, ulovih se u
stvaranju vizije mirnoće, opuštenosti i sažaljenja nad samim sobom. Ne. Nisam
zbog toga na tom usamljenom djeliću udaljenog otoka. Za slučajne zalutale
turiste ili ribare u krhkim i dotrajalim čamcima ovo mjesto je tek neugledan
djelić nezanimljive obale. Sive, kamene gromade obasute oštrim i za hod
neugodnim krhotinama, uska stazica za koju ni najstariji domaćini ne znaju kada
i radi čega je iskrčena, i nekoliko kržljavih, burom povijenih borova u čijim
su čvornatim granama tek dva – tri cvrčka našla pozornicu za svoj monoton i
jednoličan nastup. Mjesto zaboravljeno i od ljudi, i od vremena.
Ali ne i
od mene.
Na ovom
sam mjestu nekada davno dao obećanje, obećanje radi kog me i sad nepoznata
melankolična sila stegne oko srca. Dadoh obećanje da ću, kad osjetim
usamljenost, doći na ovaj dio obale, umočiti ruku u uzburkanu vodu i sjetiti se
svih davnih, prošlih, lijepih vremena. Zato sam čučnuo kraj malenog bazenčića i
prstima pomilovao staklenastu površinu, našto se voda uzburka i stvori bezbroj
malih i još manjih valova koji se uskoro sudaraše u svim smjerovima, kao da su
ljutiti što su zarobljeni tek korak od moćnog, nepreglednog mora.
Ali, ovaj
put nisam usamljen. Ovoga puta sam sâm.
Otišao je
moj posljednji prijatelj, otišao je zauvijek. Istina, kroz život ih nisam imao
Bog zna koliko, no i ono malo dobrih ljudi istinski mi je značilo, neraskidivo
me vezalo za njihovu prisutnost. Bili smo nerazdvojni. Putovali smo kroz život
dijeleći vrijeme, tješeći se u tuzi i radovavši se u veselju. No, jedan po
jedan, otišli su. Bespovratno. Gospodar Život i njegov vjerni sluga Sudbina
povukli su konce i prekinuli niti i čvorove koji nas vezivahu, ostavivši jedino
sjećanja. Bolne, tužne slike izgubljene radosti, razigranosti i bijega od
svega, bijega u ono malo vremena što smo provodili zajedno, rasterećeni briga i
nevolja, nepravde i ogovaranja.
A sad?
Potiskivao sam sjećanja gledajući u modro magleno nebo. No umjesto spokoja i
tišine plavetna slika načas utrnu, i kratki tren nakon toga zabljesne u
zelenilu vizije, zelenilu mašte i radosti. Gledao sam beskrajnu, poput mora u
suton ravnu livadu, i nekoliko spodoba umotanih u jednostavna, bijela platna
kako spokojno čavrljaju i veselo se smiju. Bijahu to moji nekadašnji
prijatelji, dragi ljudi iz najdražih dijelova sjećanja, ljudi zbog kojih sam
bio sretan što živim, što postojim.
Odjednom,
spodobe se ukočiše. Postadoše svjesne moje nazočnosti, i okrenuše pogled put
zamišljenog mene. Radostan osmjeh na licu, pokret rukom kao da me zovu,
lepršanje bijelih, prozračnih ogrtača. Ne znam, osjetih i tugu i sreću, i
zbunjenost i veselje. Zovu me? Zar znaju da dolazim? Zar su radi toga sretni?
I sjećanja
su otišla. Iznenada, kao što su i došla. Beskrajno zeleno polje ustupi mjesto
modrini protkanoj tek pokojim nježnim, prozračnim oblačićem. Kratka vizija
dragih uspomena poput iskre upali topli oganj u duši koji tek koji tren kasnije
bi ugašen udarom hladnog, bešćutnog morskog vala. I sjećanja se povukoše,
odnijeta vodenom masom koja je na izboranoj obali ostavila tek staklenasti trag
omeđen nemirnom pjenom koja se lagano povlačila prema moru. No, more je bilo
mirno, tek bi s vremenom koji pjenušavi val zapljusnuo stršeće stijene djelomično
izbočene iznad površine vode. U meni je, znači, divljao ocean sjećanja.
Ne. Nisam
došao radi kajanja, nisam došao radi preispitivanja prošlosti. Život, kakav je
bio, bio je. Ostavio je i lijepe tragove i bolne ožiljke na prostirci vremena,
i donedavna sam razvlačio dušu između sjećanja i propuštenog poput elastičnog
tijesta koje bi se uvijek povuklo na hrpu kad bi ga ispustio iz ruke. Tijelo je
umirila misao o potrošenom vremenu, i pomirih se sa sudbinom. Prošlost je
gubila smisao i rušila se u mračan, bezdani ponor vukući u svojim krhotinama
dijelove lijepog, ružnog, potrošenog. Na pozornici svijesti ostala je praznina,
plavetna poput beskrajnog oceana nad kojim bi tek pokoji put sijevnule munje i
oluje, no i one su bile sve rjeđe ostavljajući netaknutu sliku horizonta na kom
su se spajale dvije savršene, plavetne mase. More bez valova, i nebo bez
oblaka. Nedugo zatim i dušu je obavila hladnoća modrine, srušivši brige pod
ogromnim teretom zrakoprazne smirenosti.
Vrijeme se
bližilo kraju. Pijesak je sipio iz gotovo prazne gornje posude vidno slabije,
neopterećen masom i težinom dotad potrošenih pješčanih zrna, i u finom mlazu
padao na kupolastu nakupinu do samog vrha napunjenog dna. Kimnuh smiješeći se
zamisli, no znadoh da prolaznost života i prolaznost vremena na svojem
završetku zahtijeva posljednji napor, posljednji trud i posljednje vizije.
Došlo je vrijeme za svođenje računa. Došlo je vrijeme za konačni odgovor: zašto
sam živio? I da li sam živio uzalud?
Nad plavetnilo
obzorja navukla se gusta, neprozirna magla. Bijahu to misli koje su tražile
odgovor na iznenada iskrsla pitanja. Nad magleni horizont nadviše se crni,
olovni oblaci i prošaraju horizontom čineći munje još strašnijima i
sablasnijima rastačući svjetlo po magli poput avetinjskog, blješčućeg zida:
bijahu to zlobne, zlosutne misli koje su cijelog života šaptale duši kako ništa
nije savršeno, pa ni ja. U svakoj ljepoti stvarale bi zlobu, tjerajući me da
ponekad gazim lijepo i ostvarivo zasljepljen crnim slutnjama i nepovjerenjem. I
crne misli zagospodare plavetnilom, dajući životu krvavo crven pečat
uzaludnosti i nesvrsishodnosti; umom odjekne urlik pokore, pakleni krik krivnje
izmiješan sa histeričnim smijehom konačne pobjede. Zlo se kotrljalo morem i dizalo
orkanske valove koji su trenutak kasnije silovito drobili stijene na obali i
čupali borove, travu i nježno zimzeleno, mirisno grmlje. Za zlom je lebdjela
ljubomora, navukavši masku srednjovjekovnog krvnika i grčevito je mahala
ogromnom, krvlju umrljanom sjekirom. Nije željela ni sad pokazati svoje pravo
lice, grohotom se smijući iza crne maske sa dva proreza za oči, i udarala
sjekirom po uskomešanom moru ostavljajući zasječen trag omeđen mrljom isprane
krvi iz koje su jecale duše davno sasječenih ljubavi.
Spuštao
sam pogled prema izglačanom kamenu na kom sam stajao i shvatih kako mi
uskomešana voda dopire do koljena. Odjednom, iz vode iskoči kao ugljen crna
zmijurina i omota se oko pojasa postavivši glavu u visinu očiju. Na crnilu
ljuskave, sjajne kože žarila su dva narandžasto crvena oka u čijem sam
prelijevanju zagledao likove, poznata lica izgubljenih ljubavi. Zmija je bila
glasnik Pakla, glasnik zla i srdžbe, zla i srdžbe iznikle iz čistog,
nepatvorenog straha. Straha od budućnosti, straha od neizvjesnosti, straha od
propasti kojima sam nekad ubijao ljubav ne mogavši povezati zbilju i
zamišljeno, osjećaje i idealno. Isplazila je rascijepljeni jezik i iskezila dva
poput igle oštra zuba, razmičući kutove usta u nešto što sam zamišljao kao
osmjeh. Da. Smijala se, smijala se mojoj nesmotrenosti, gluposti i nevjeri.
Smijala se gledajući očima srozanih i gotovo ubijenih duša koje sam tjerao od
sebe zaslijepljen prošlošću i zaplašen budućnošću. Spremala se na ugriz,
puštajući kapljice otrova i smijala se i dalje ali bez glasa, uz paničnu kulisu
histeričnog kreveljenja podivljale ljubomore koja je vratolomno kružila nad
oceanom.
Osjetih
duboku smirenost, i ne bijah preplašen avetinjskim prizorima. Postah svjestan
propuštenog, izgubljenog i učinjenog, i shvatih da je proteklo vrijeme bilo
poput dviju obala brze, u duboki kanjon urezane rijeke. S jedne strane zbilja,
istina i događaji a na suprotnoj obali osjećaji, mašta i ideali. A između njih
nepremostivi kanjon strmih i oštrih litica u čijoj su se mračnoj dubini pjenili
brzaci, hučeći vodopadi i bučni vrtlozi podivljale vode. Kao da sam čitav život
stajao na rubu provalije, živeći u zamišljenom, opojnom svijetu prepunom
osjećaja i plemenitih misli i bespomoćno čekao da se odnekud pojavi most, usput
brojeći ljude koji bi neko vrijeme zastali na suprotnoj obali, bezuspješno me
zazivali i na kraju odmahnuli rukom, i razišli se na sve strane svijeta. No,
bilo je i onih koji su željeli doprijeti do mene; skakali bi u brzake opijeni
čarobnim prizorima suprotne obale i zauvijek nestajali u hladnim, beskrajnim
dubinama. A ja bi bespomoćno pružao ruke prema ponoru iz koje je strujao leden,
opori zrak izmiješan reskim mirisima izmaglice, i gledao kako draga lica
zauvijek pokapa pjeneći val prolazećeg vremena.
Zmija je
hladnokrvno siktala. Ljubomora je urlala jašući na olujnim leđima nevidljivog
zla. More se pretvorilo u kipuću masu uzdižući pjenom okovane valove gotovo do
crnog, uskomešanog neba. Tad osjetih glas. Tih, šapčući, gotovo nečujan u krešendu
podivljale prirode. Došao je odnekud iz zemlje, iz stijena koje su mijenjale
obrise po tlu neprekidnim bljeskovima razgranatih munja i zaglušen gromoglasnom
tutnjavom valjajuće grmljavine. Bio je leden poput vjetra koji je šibao s mora
i otegnut, kao da dolazi iz dubokog zdenca čije dno nikad nije vidjelo sunčevu
svjetlost. Glas bez slova i riječi, tek osjećaj grozljivih misli koje su
stvarale obrise rečenica u dubini rastresene duše. Bila je to savjest,
bestjelesni lik koji bi, kad bi izronio iz valova, izgledao poput svilenkastog
duha omotanog u paučinu, sa iskešenim staklastim zubima i crnim jamama umjesto
očiju. Pomislih kako savjest liči na plamenu spodobu iz užarenog ugljevlja i
rastaljenih potočića željeza i olova, i spaljuje fine niti sjećanja na
pogriješeno i propušteno, no iluzija se rasprsne udarena ledenim glasom
popraćenim maglenom sapom kojom smo kao djeca znali prozorsko staklo prekriti
filigranom inja i ledenih kristalića.
Osjetio
sam kako tijelom struji hladnoća poput uboda tisuća iglica, i neprijatan
zagrljaj hladne zmijske kože omotane oko struka posta blaženo milovanje prema
naletu nepoznate, neugodno ledene i zimogrožljive sile. Obuze me misao,
zloslutna i oštra, ali začuđujuće bijela i svijetla, kao prizor iz dječje slikovnice
koji ocrtava idiličnu livadu prekrivenu mekanim snijegom i nekoliko borova
opasanih bijelim pokrivačem. Iz te ljepote uzdignu se izmaglica, trepereći
pahuljama obasjanim Suncem poput sićušnih zvjezdica u vedroj noći, i u trenu
ispusti glas, šapat i urlik istodobno, koji odzvoni krajolikom kao jeka u
planinama. Glas, nepoznat i neodređen, iscrta u snijegu grubu sliku nepomičnog
obraza, što potraje jedan tren, tek da spoznah kako je ukočeni lik ustvari moje
vlastito lice. I zatim ga prekri debelim snježnim pahuljama, i osjetih
sažaljenje i prema sebi i prema uspomenama. Sažaljenje se pretopi u kajanje, i
dotad smiren i ukočen lik nemoćno klekne u vodu nezadržan zmijskim zagrljajem,
i zaplače. Zaplače bolno, zaplače iskreno žaleći za svim, za sobom, za životom
i stvarnošću, za izgubljenim vizijama i potrošenim vremenom. Postadoh bol,
postadoh sažaljenje i prepustih se hladnim naletima podivljalog mora puštajući
suze da kaplju, da nestaju izmiješane sa uskovitlanom površinom ledene vode. I
zamolih sebe za oprost, zamolih se za oprost zbog besmislenosti, strahova i
uzaludnog. Iskreno sklopih ruke prema nebu, nižući iznenada probuđene slike
svjesno ugašenih događaja, likova kojim nanijeh samo bol i patnju i svjestan
propuštenog bijesno udarih po vodi, tjerajući mračne misli i crne sile daleko,
daleko prema horizontu.
Osjetih
bol u rukama kojim udarih po maloj lokvici omeđenoj oštrim kamenjem, i otvorih
oči. Udaljena jeka uzvrati urlik, i cvrčci prestanu sa melodičnom pjesmom.
Nekoliko galebova uz kliktaj uzleti sa vode, preplašeni iznenadnom galamom. Na
pučini poput ogledala glatkog mora lijeno su klizile jedrilice, ostavljajući za
sobom uskomešanu liniju zapjenjene vode. Osvrnuh se uokolo, no bijah potpuno
sam u malenoj uvali, okružen tek pokojim kržljavim borom i cvrčcima, koji su
nastavili cvrčati nakon kratke, šumom morskih valova ispunjene tišine…
