Beskrajnom
tmurnom pustopoljinom gospodario je ledeni vjetar povijajući rijetku ionako
predavno uvenulu travu. Nebo, pretvoreno u košmar sivih i manje sivih oblaka
ličilo je na kipuću kašu kuhanu u nekakvom paklenom loncu. Ravnica je umirala i
ravnodušnim sam korakom lomila posušene peteljke nekad prekrasnog vatrometa
raznolikog poljskog cvijeća.
Tišina.
Čak ni šum vjetra nije prodirao do zaspale svijesti po kojoj se razmazala tek
nejasna slika prolazećeg krajolika. Korak je sustizao korak, jednolično gibanje
još je više uspavljivalo želju za pogledom, pogledom usmjerenim prema ničemu…
Tišina.
Da, tišina, skup osjećaja koji su ostali negdje tamo daleko, negdje tamo davno,
duboko zakopani u najdublju jamu zaboravljenih sjećanja. Da. Od svega je ostala
tek tišina, bezosjećajna tišina prekinuta tek ponekim bljeskom vizije, daleke
tople slike koja je nekim čudom umakla iz zatrpanog taloga duše, taloga prošlog,
potrošenog…
Samoća?
Ne. Nije to samoća. To je jedini preostali osjećaj uzaludno potrošenog vremena,
uzaludno potrošenog života i potpunog sljepila prema nepoznatoj, dolazećoj
budućnosti. Zašto su nestale vizije? Zašto je horizont mračan, maglen, siv?
Zašto je nestala vjera? I kuda se sakrila istina? Da, istina, istinsko znanje o
životu, o onom što je bilo i onom što me čeka? Zašto osjećam samoću? Zašto ne
okrenem korak i vratim se na puteve koje dobro poznajem, ali koji ne vode
nikuda? Gdje je tu smisao?
Pitanja.
Pitanja bez odgovora. Duša je ledena, srce je ledeno, misao je zatupjela poput
starog, istrošenog noža.
Neprimjetno prođoh kroz omanji, kržljavi šumarak i nađoh se na
prostranoj livadi. Iznenadna slika golemog čudovišta naglo me izbaci u
stvarnost. Korak se zaustavi i noge se pretvore u kamen. Tijelom zagospodari
strah.
Poljanu je
ispunilo mnoštvo zahrđalih cijevi, kotlova i rezervoara prekrivenih mrljama
otpale boje i ogromnih zupčanika i zamašnjaka obraslih isušenim puzavicama i
trnjem. Nepoznat mehanizam u tren stvori viziju pokreta, avetinjske buke i
zastašujućeg siktanja pare, škripe remenica i zupčanika u neprestanom
okretanju, i ledeni trnci prostruje ionako ukočenim tijelom. No tišina je bila
gospodar proplanka i tek je zvižduk vjetra remetio neprirodan sklad livade i
odavno umrle mašinerije.
Skupih
mrvice hrabrosti i laganim, bojažljivim korakom krenuh prema ispucaloj žičanoj
ogradi na nakošenim, kišom ispranim betonskim stupovima. Bezbroj kotlova, malih
i velikih, kojekakvim cijevima povezanih sa spremnicima i tornjevima, djelovalo
je poput zamršene šare na orijentalnom tepihu. Ogromni zupčanici uhvaćeni u
zagrljaj, poluge i remenje prekriveno paučinom na koju se nalovila prašina,
neshvatljive konstrukcije, rešetke i bezbroj kablova i žica u nijemom mirovanju
vraćali su samopouzdanje i sigurnim korakom nastavim sa istraživanjem. U meni
se rodila znatiželja i misli su pokušavale stvoriti sliku, predodžbu namjene ove nepoznate mašinerije. U
bujici misli iznenada se pojavi piskutav, metalni glas:
- Tko si
ti?
Zastadoh
iznenađena pitanjem i pogledom preletjeh po okolini, no izuzev mašine poljem su
vladali spokoj i mirnoća, gotovo idilična slika nenarušena nepozvanim ljudskim
likom.
- Pitam,
tko si ti?
Shvatih da
glas dolazi iz mašine, i zagledah plavo obojenu ploču sa crvenom polugom i
zvučnikom, jedinim dijelom postrojenja sa vanjske strane poluporušene ograde.
- Još
jednom pitam, tko si ti? – glas iz zvučnika postade ljutit, i shvatih da me
netko promatra iz daljine.
- Ja sam…
- zamucnuh nenavikla na razgovor.
-
Glasnije, ne čujem te! – prekori me nepoznati glas. Osjetih strah i pokušah
odgovoriti sabrano, no neželjena misao jednostavno istjera neželjeni odgovor:
- Izgubila
sam se. Ne znam gdje sam.
Trenutak
napetog iščekivanja pretvori se u vječnost. Na sreću, glas iz zvučnika javi se,
kako se meni pričinilo, nakon kraćeg razmišljanja.
- A zašto
si se izgubila?
Kakvo je
sad to pitanje? Nepoznat glas traži od mene odgovor koji ni sama ne znam.
Odlučih odgovoriti po istini, ma kava god posljedica slijedila iza toga.
- Ne znam.
- Saznaj!
– odgovori glas kao iz topa.
- Ali,
kako… - osjetih zbunjenost, kao da se netko igra samnom.
- Tko si
ti? – upitah ni sama ne znam zašto.
- Čuvar.
Čuvam mašinu od nepoželjnih.
Tek sad mi
nije bilo ništa jasno!
- Pokaži
se da te vidim.
Trenutak
tišine iskoristi vjetar i glasno fijuknu kroz konstrukciju.
- Upravo
me gledaš.
- Ali…
- Ne
shvaćaš? Misliš da sam čovjek?
- Da –
prošapnuh obuzeta zbunjenošću.
-
Normalno. Vjeruješ samo onomu što vidiš, ili što si vidjela ili doživjela. A
ono što je nepoznato ili neshvatljivo, za to tražiš odgovor u sebi, ali uzalud.
Zar je to
moguće? Zar zbilja razgovaram sa strojem? Ili samo negdje spavam i ovo je tek
neki suludi san?
- Ne
shvaćam…
- Normalno
da ne shvaćaš! – uzvrati metalni glas u kom se osjećao dašak topline. – Nitko
ne traži od tebe da shvatiš.
- Ali, -
odlučih biti uporna – zašto si tu?
- Zato jer
su me tu postavili, sagradili.
- Tko?
- Dobri
ljudi.
- Koji
dobri ljudi? – upitah začuđeno.
- Ljudi
koji su živjeli nekad davno, u vrijeme dok je dobro još postojalo, u vrijeme
dok je dobro bilo na cijeni.
- A zašto
su te napravili?
Ovog puta mašina nije odgovorila
istog momenta. Kao da je razmišljala.
-
Napravili su me da proizvodim sreću.
- Što?
Sreću? – osjetih kako se netko poigrava samnom. Možda je kakav lutalica,
sakriven negdje u unutrašnjosti, pronašao mikrofon i sad zbija šale na moj
račun.
- Ne
vjeruješ mi?
Zar je
nakupina metala mogla čitati misli? I logično razmišljati? Ne, ne vjerujem u
to.
- Ne.
- Ništa
čudno. Zato ti i nije mjesto u mojoj blizini. Produži dalje, i zaboravi što si
vidjela.
Noge su
već bile spremne za odlazak sa ovog čudnog i nelogičnog mjesta, no neki
vrckasti crv bušio je unutrašnjost uspaljujući znatiželju.
- A zašto
ne radiš?
- Zato što
nema više potrebe da radim. Nitko me više ne treba.
- A što
ako te ja trebam? – upitah radosno, no odgovor me opali kao hladan tuš:
- Nisam
namijenjen za igru i ispunjenje djetinjastih prohtjeva.
Osjetih
potpunu zbunjenost i ugasih i ono malo preostalih iskrica znatiželje.
Unutrašnjost se zavije u potpun, avetinjski muk.
- Još si
tu? – glas iz zvučnika postade metalno hladan.
- Da. –
odgovorih. Malena topla suzica lagano se spusti po bezizražajnom licu.
- No,
dobro. Pitaj.
- Što da
pitam? – upitah zbunjeno. – Rekao si da idem.
- Da želiš
otići, već bi otišla. Ali stojiš tu, i čekaš ni sama ne znaš što.
Preletjeh
pogledom po konstrukciji ne bi li ugledala znatiželjne oči kako proviruju iza
nekog kotla ili zupčanika, no mašinerija je zračila nijemom tišinom i spokojem.
- Koga
tražiš? – upita glas, našto prestrašeno pogledah prema zvučniku.
- Zar me
ti vidiš?
- Vidim
te. Iako nemam oči vidim te.
- Kako?
- U meni
stanuje bezbroj duša koje su me sagradile, bezbroj ideja koje tvore i pokreću
moj mehanizam. Oni su mi dali život, oni su mi dali osjećaje, i iako nemam oči
osjećam te, vidim te, za mene si poput slike na aparatima koji gledaju u unutrašnjost
tijela.
- Zar si
zarobio nečiju dušu? – upitah u strahu, ne shvaćajući što mi to mašina govori.
- Ne.
Nikoga nisam zarobio. Svatko tko me je izgradio ostavio je dio svog vremena,
dio svog znanja, dio svog života u meni. A ja sam to sakupio, i to mi daje
snagu i energiju za rad, za proizvodnju.
- A zašto
sada ne radiš?
- To si me
već pitala. Nemam za koga raditi. Sreća ljudima ne treba, treba im tek
malomarnost i površnost, zaokupljenost samim sobom i nebriga za one koji žive
uz njih.
Nisam u
potpunosti shvatila njegove riječi iako se tanka, neprimjetna nit počela
raspredati umom i plesti obrise beskrajnog, nepreglednog platna.
- Zašto ne
vratiš sreću na Svijet?
- Sreća je za one koji je trebaju, koji znaju
što je to i koji je znaju dijeliti. A ne iskoristiti samo za sebe, namičući
anđeosku masku na lice. A toga je danas premalo. Ljudi jednostavno više ne
znaju dijeliti, kao u moja vremena…
- Pričaj mi
o njima – prekinuh ga radosno.
- O kome?
Ljudima ili vremenima?
- Pa o
vremenima, prošlim lijepim vremenima. – odgovorih najumiljatijim glasom koji
sam mogla izustiti.
- Prošlost
je prošlost, nema tu puno razgovora. Bilo je tek malo bolje nego sada, samo je
bilo više ljudi koji su znali što žele, i bilo je više ljudi koji su, kako je
tko znao, dijelili. Dijelili su osjećaje, dijelili su istinu, dijelili su
dobro. I zato postojim, da bi okupio što više ljudi i pokazao im sreću.
- Zašto
nisi?
- Jesam.
Nekad. Ali… desilo se zlo. Sve više ljudi htjelo je sreću, i oni koji su bili
spremni i oni koji su došli sa maskama. Tad sam rekao Ne, nemože svima, već
samo onima koji to zaslužuju. I stao sam. Tad su svi otišli, začuđeni, mislili
su da sam se pokvario. I ubrzo su zaboravili na mene. Tek bi poneki navratio,
mahnuo rukom i zauvijek nestao.
- Zar nisi
onda ti kriv što više ne radiš? – upitah, našto me žestoko prekine:
- Vidiš da
ne shvaćaš! Sreća u rukama lažljivca čini ga sretnim kad laže i obmanjuje!
Sreća u rukama ubojice čini ga sretnim kada ubija! Sreća u rukama plitkih i
nedorečenih ljudi čini ih naoko pametnijima i punim razumijevanja, što se
razotkrije tek kada je prekasno.
Sreću ipak od mene ne zaslužuju svi. Ionako im ne treba, jer
žive sretni u svom svijetu i svojim ograničenjima.
- Znači da
si sada nesretan?
- I da i
ne. Navikao sam na samoću, na uzaludnost i čekam da vrijeme uništi moj
mehanizam i iscrpi i zadnje rezerve energije iz spremnika.
- A ako
proradiš? – upitah bojažljivo. – Da li bi želio ponovno raditi?
- Ne znam.
Više nisam siguran u to.
- Paa, za
mene… - glas je odavao sramežljivost.
- Nisi ti
u pitanju.
- Nego što…
- Vrijeme.
– prekine me sumornim glasom. – Vrijeme je u pitanju. Za to treba puno, puno
vremena, a ne znaš kakav je to osjećaj. Dok te vrijeme pregazi…
- Ali, ja
imam vremena…
- Ne
govorim o tebi, već o sebi. I da se sad pokrenem, puno vremena treba da se
čitava mašinerija uhoda, proradi, a za to vrijeme ti ćeš već biti daleko, jer
nećeš u sebi pronaći razlog zašto bi potrošila vrijeme za čekanje.
- Ali…hoću…-
nejasan odgovor urodio je nejasnim riječima.
- Što
hoćeš? Čekati?
- Da! –
odgovorih spremno.
- Zašto?
- Zato jer
mi je dosta svega. Dosta mi je lutanja, dosta mi je traženja…
- Traženja
čega? – prekine me mašina ozbiljnim glasom.
- Traženja
same sebe! – odgovorih spremno.
- Da,
traženja same sebe, - iz zvučnika ispliva sjetan glas – traženja svog mjesta u
vrtlogu događaja, želja i nepromišljenosti. Odjednom ti je svega dosta i želiš
nešto, a opet ne znaš što.
- Da. –
odgovorih na nepostavljeno pitanje.
- Ako
želiš upoznati sebe, pogledaj si u dušu. Nađi čvrstu sponu, nađi čvrsto
uporište, nađi lijepu misao i uhvati se za to. Otkrij smisao, otvori oči i
pogledaj u bolju budućnost.
- Ali
kako?
-
Jednostavno. Povuci crvenu ručicu.
Ruka
automatski krene prema izlizanoj polugi omotanoj u paučinu, no glas iz zvučnika
iznenada postane hladan i ozbiljan.
- Ali
pazi! Ako nisi sigurna u sebe, nemoj to činiti jer ćeš samo sebi nanijeti bol i
patnju. Sreća koju proizvodim ne doseže dalje od ove poljane, i ako ne pokupiš
svaku mrvicu koju proizvedem, kad jednom odeš bit će ti kasno. Nećeš znati što
sa svim tim, neznanje će ti zakriti oči i lutat ćeš najcrnjim šumama i
najmračnijim ponorima kakve sad ni zamisliti ne možeš. Sreća je sveobuhvatna, i
za nju treba puno, puno vremena. Sreća je najjače oružje koje ubija samoću, i
ako ga želiš upotrijebiti, iskoristi ga do kraja. I tek kad budeš spremna, tada
idi. Idi u svijet, idi među ljude oboružana teškim mačem samopouzdanja i
neprobojnim oklopom znanja. Pronađi cilj, pronađi smisao i udari po svakom tko
ti želi skrenuti korak i pomutiti planove. I zbog toga trebaš vrijeme. Puno,
puno vremena…
Ruka
obuhvati polugu i hladnoća metala prostruji kroz prste.
- Razmisli
još jednom. Ako odeš, nikome ništa. Ako ostaneš, teški metalni kolos izbacit će
šarenu prostirku najljepšeg cvijeća na ovu livadu, i ptičice i zečeve i
kojekakve opojne prizore. Samo pazi da te ne zavedu…
- Znam.
Proplankom je zavladala opojna tišina.
Tek jedan tren…
